KADA VRTLOZI ISTORIJE I KAMENA PORAĐAJU

KADA VRTLOZI ISTORIJE I KAMENA PORAĐAJU{

Sjećanje pamti do Ratkova. Zapaljena lila od  plave magle na vrhu brda. Selo je Šagal prikačio na svoje platno a da mu ni ime nije znao. Ispod, još malo pa u nevidu,  zeleni Ribnik i plahvovita Sana. Dvije kucavice. Živopišu i liječe bilo po rukama potomaka. Piju se, prije i poslije jela, a prije nego  i preskoče sedam kamenova. Ističu ispod sunca,  a zahode u kosama krajiških cura.   Jesu li zato zlatokose  i mirišu li zato  po sedrama ?...  Dvije rijeke su dvije srdačne krajiške riječi.

Pogled sa Ratkova – prastari bljesak oka.  Lagano se pričešćuje izmaglicom što  rosi rijeku i šljivu Savku. Te vode su vreli dah koji grije ledene  šake o studeni. Njihova  krv  goni srce, a misao čini toplijom od žega o Ilinju. Ovdje je riječ uvijek materinska, bogata škrtošću  sljezove boje, što je  Kočić ostavi u amanet  Ćopiću. Nigdje majčina dušica nije kamen dublje zaorala. Europa nikada neće saznati tajnovitu formulu ove fizike.

Vrlet, srpski autoportret.  Zavještana nedođija, amanet. Ona povazdan  čuva život cijelog jednog naroda. Bi li ga bez nje i bilo?

Kameni manastiri. Miljenici sunca – sokolovci i orlovci  po liticama razasuti, protivni  gravitaciji i svakom čudu. Sa po sedam kamenih zidina opasani.  Brižno i moćno unjedrili dušu i pamet cijelom narodu -  Lobanja sakrila  mozak.

Na krvavom žuljevnom dlanu kukuruzno brašno škripuće. Mati ga bijelom rukom zahvata za  kuruzu...

Ovdje bi zore trebalo da pjevaju.

Zakošena leđa - zaorana njiva. Široka i snažna niz planinu tetura. Noge gorštačke u hodu povijene, protivne i smiješne ravnici. Na svakim leđima, umjesto godina, po brvnara crkva paćenica. Uprtio čovkan crkvu na leđa, pa je seli, od nemila, do nedraga, bježeći sopstvenoj muci. Kako su zgodne ove naše brvnarice.  Šta bi sa katedralama? A važna Europa,  savijesno zapisuje:  « Primitivni neki ljudi i običaji «.

Šljea, drvo, greda, balvan, kamen, brvno,  ćuprija, most... Različito a uvijek isto.     I mada nam je rukovanje urođeno, mi naše mostove, bez suze u oku  rušimo, i još  ispod njih produbljujemo   jaz, i šanac, i jarak, i kanal, i klanac, i kanjon, da bi smo premostili. Biramo uvijek između dva zla. Premostiti, a ne stići – ne mostiti, a stići.

Arhitektur, tek smješnija ne može biti. Ulazna vrata na kućama malena, ili ih i nema, da omanji insan, a kamoli  kršni Krajišnik, jedva da se i  provuče. To zato da  katilni Turci ne bi mogli jašući o šenluku, kroz njih ulijetati. Brižna Europa, ni ne bilježi o ovome, jer do vraga, ništa ružnije, ni besmislenije nije ni vidjela.

Pjevamo, molimo, i pričamo, ćuteći. Glamočkom kolu se svijet još nije načudio. Ni glasa, ni radosti. Krstili smo se pogledajući unakrsno jedni drugima u oči. ( dok su nam još govorljive glave bivale na ramenima). Kočićevi zemljaci viču ćuteći,  a premalo govorljivi, previše su rječiti. Savjesna Europa bilježi: na ovom Balkanu vječito mrakovi, a mi smo takve sinfonije učinili.

Kada mislosjetite Kočića, vidjećete sliku od sjećanja, istorije i pejzaža. Na brdu vidikovcu, kome  su oblaci ruho, u velikoj spirali dolapa, oko stožine kojom se ubija zemlja da bi živjela, tri divlja  konja taru po pšenici, a zrno se oznojila i dahće i u potočari se neće dati sitno samljeti.

Ovo je starina Kočića.

Prezime zametnu, po vrijednoj  udovici  u Pivićima. Imala je mnogobrojnu čeljad, a  valjalo ih  je podizati. I zato je svakog  jutra, ranila još prije prvog pijetla, kao KVOČKA. I tako osta Kočić.

Kočić Petar rodjen 29. juna 1877. godine u selu Stričićima na Zmijanju- Bosanska Krajina, u vrletnom trouglu planina između Banja Luke, Jajca i Ključa, od oca Jovana i rano umrle majke Mare, koju pamti po tome što je nije upamtio . Rođen onoga  prvog, poslije posljednjeg jutra, što neće izjutriti, na  Vidovdan što neće izdobriti ni jedan više Vidovdan, pa ni njegov. To je onaj Vidovdan od koga  ćemo slaviti pobjedu na sjećanje, sjećanje na nezaborav.

Starinac. Autohton koliko   bor, jela i smreka, koliko medvjed suri, vuk i lisica.

Ispisnik kamenu.

Brat Ilija,  sestra Milica.

Slava Miholjdan.

To je tamo gdje sa strmih kosa okolnih brda umnožava srpska  pjesma «Ojkača», vrletna  i sirova kao povodanj. To grme Kozara, Klekovača i Grmeč. Uređuju po vlažnoj bujadi mirise šume, a Petrovom karakteru  dodaju nijansu purpurne boje po zelenoj, slikajući  zapaljenog buntovnika-kamerna muzika za grupu Srba i čopor vukova. Ja sam je po januarskoj mjesečini, o Svetome Nikoli slušao. Vukovi su je prećutali.

Ona i nije pjesma.

Pjesma je umotvorina  -  OJKAČA, umotvori.

U brvnari, koje nikada nije ni bilo, i koja se i ne sjeća svojih zidova od brvana, nema vjenčane fotografije oca i matere, fotografisane prije nego je fotografija i izmišljena. Nema ni  spavaće sobe, niti ležaja  koji nam svima predhodi.  Zapamćujući strast svojih  mladih noći, kao provrjela varenika  kipti u tamnom budžaku šćućurena da i sama sebe neprepozna.  Drhće od straha da je ne čuju još ne rođeni. A izčiljeće, još prije nego je i počela, kroz badžu u  omrazicu plačnoj Danici. Skrasiće se ona, poslije mećava, tek u proljeće, kada šumske jagode otope snijeg po južnim proplancima.

Runolist je  cvjet izgnanik. Prvo mu prilazi ruka, pa tek onda noga. Ovdje nije zaštićen nikakvim ljudskim pravilima. Rasađen je, sa omota čokolada,  u izobilju po okolnim planinama. Miriši po snijegu, ledu i  borovim iglicama. Srbi su mu zemljaci - istomišljenici.

Pejzaž uslikan. Ne trepće. Pa po redu: Mrguda, Jablan, Lujo , Simeun đak, David Štrbac, ali i Petar. Ni Petrova mati Mara, što je nije ni upamtio, a povazdan je zna, ne može ih  razlikovati.

I ako ne znate, ni Petra, ni njegovu Mrgudu, ni ostalih,  i ako za njih nikada niste ni čuli, a ipak  hoćete da saznate o njima, i ako  nikada niste doživjeli ni mećavu, ni pili rakiju brlju, i ako nikada niste pijukali po zemljanom podu od ilovače, uspnite se jedne srijede, ili petka, liticom kojom mjesec silazi noću po svoju sliku u rijeku Sanu. Kada glavom liticu nadvisite i  dotaknete prvu  zvijezdu što je snježnik  vjetar okačio o oskorušu, prvo što ćete na ledini spaziti  biće  Petar Kočić i njegova Mrguda.

1875. godine digoše se  Srbi  protiv Turaka u Hercegvini.  1876. godine, ne pripremljena Srbija, valjda bi se opet petstotina godina pripremala, započe  ljuti i neuspješan boj protiv Turaka. Kočić  je rođen, tek sljedeće, 1877. godine, u vrijeme rusko, srpsko - turskog rata  i daljnjih ustanaka po Bosni, uz sablje, pucnje i  džebanu, neimaštinu i gladovanja po  zbjegovima. Rastao je ratovima, i predanjima što su se usmeno prenosila još od Kosova. Kako bi  se bolje utvrdila i lakše upamtila nesreća je zalivana brižno i prečesto, uvjek novim stradanjima. A stradanja je bilo da i pretiču.

 

Niko nije nikada tukao Kočića osim života. Batina iz raja izašla?!

Otac Jovan, rukopoložen  u manastiru Gomjenica, što jedri po istoimenoj rijeci vjekovima. To je bilo onoga jutra, kada Rusalke sa Klekovače  i Grmeča doletješe na snježnim krilima. Vjetrovi im  prikrivaju samo onaj dio tijela koji se ne vidi. Jedva pismen, ali obraz(ovan), Jovan posta Gerasim.  Oba sina dade u školu, a ćerku udade u obližnjem selu. Tako se ovaljani i opismeni za budućnost.

Petar uči u Banja Luci, Sarajevu i Beogradu, gdje, u vrlo jadnim i siromašnim uslovima, stomakom zalijepljenim za kičmu završava gimnaziju kao odličan. Odlazi u Beč i upisuje Slavistiku. Uvijek sit gladi, a gladan znanja,  upornošću , snagom i inatom, što i  kamen u dah pretvara, uspijeva da preujmi.

Nije Petar Jovanov, iz dokolice i  viška energije, pomodan i razmažen,  krenuo u rat. Njega je po žuljevnim rukama vrijeđala glad i tuđinac. A tuđinac  je povazdan ovdje bogato žderao naše meso, ostavljajući iza sebe jedino nešto naših kostiju  za svoje kućne hajvane.

Nije Petar Jovanov podvrisnuo, jer je vršio oglede u živo na sebi, niti kad su mu  vatrom palili stopala, tek da izmjere koliko bola mogu više da mu nanesu.

1914. godine, kada smo ubili princa Ferdinanda, austirjskog prestolonasljednika i izvršili „genocide” nad silom jednog čovjeka - austrougarskog carstva, što je u našoj zemlji spremade manevre i svoju vojsku učeći ih kako da ubiju Petrov narod, Sjevernjača se preseli na južni pol, a genocid pripisa Srbima. Taj što  naredi da ulazak u sopstvenu kuću najavljujemo njemu i da će nam on, kada hoće, naša vrata otvarati,  čak je  i djecu od 13 godina mladosti odvodio  u tamnicu.  Tamnovali su po  Bihaćkoj tvrđavi, Crnoj kući u Banja Luci i Zeničkoj tamnici. Bože pravde.

Eto zašto se Petar u Saboru Bosne, onako glomazan i robusan, kao hrast, kopriva i trn divljakuše ruže zajedno, bez ostatka predavao za ono malo pravde, a premnogo prava, kako su dušmani mislili. Moliti nije ni vrijedjelo, ni valjalo. Trebalo je ukrasti svoje.

Rječit i vatren, otima sebičnom birokratskom redu carevine, koja je došla da ne čuje , a kamo li razumije, malo prava da smo živi.

Živ čovijek nabijen na kolac je mjera čoviječjeg zla. Ideal zločina    je vještina da nabijeni, živi vječno umirući.

Sud je kafkanijanski proces, kome je sav pravni sistem i sudski postupak, metastazirajuća sankcija. Eto našeg boljitka:   sa koc´a,   u   sudnicu. Austro-Ugarskoj smo toliko nebitni, da nas nije udostojila čak ni sopstvenog sadizma.

Srpska je muka uvjek najmanje dvostruka. Austro-Ugarska carevina kažnjava Tursku tako što  joj otima i prisvaja, našu Bosnu. Svjetu se pravda, a nama jedva da i kaže, da je to, naravno, za naše dobro i da nas prosvjećuje...

«Draga moja Milka,

... To ti s pravom od njih traži i nemoj da bi se ponizila pred tim ćiftama, kojima je novac i Bog i Otadžbina. Ako ne možeš kod njih ništa uspjeti- to ne čini ništa. Glavno je da čovjek čuva svoj ponos...»

12. maja 1908. godine, Petar Kočić ovo piše ženi Milki sa robije u donjoj Tuzli. Banja Luka, Knežpolje sa Kozare i sva Srbija brane urednika «Otadžbine» što robija optužen na pravdi Boga. A Petar polučuje Milki, kao sopstvenoj savjesti, neznajući   da tako opravda neuspjeh svoga bavljenja politikom. Obraz i Srbin su bile dovoljne predpostavke svakom neuspjehu.

Jači  od riječnih ustava, moralniji od sjećanja, nije smišljao državnu karijeru, i da  sa malo sreće  i lijepo utreniranim manirom, uz ženinu suknju i službeničku platu, sačekuje mirovinu.

Eto ti Petra, gura svoju neohlađenu glavurdu u deblo s divljim pčelama, tamo gdje i najbezočnija Europa, čak ni nogu svojih neprijatelja ne bi stavila. Mater, što je nije ni upamtio, zaklinje i moli suzom koja je davninom presahla, da to ne čini. I lako bi on i s glavom i materom, ali šta s pameću?!  Kako sebi u obraz pogledati ?

Prva literalna razmišljanja u poeziji bila su još u Bosni i Beogradu. Njima nije oduševio svog prvog kvalifikovanog čitaoca, čika Janka Veselinovića. Veselinović je između ostaslog  rekao Petru da treba da se posveti pisanju proznih tekstova. A i kao bi bilo drugačije. Teško je primjeriti pjesmu izgladnjelom buntovniku i sužnju što na ropstvo «jošte nikad nije sviko». Intenzivnije počinje da piše u Beču, u krugu svojih slovenskih prijatelja.

Jedan profesor kaže  za jednog pjesnika da je pobjegao u bajku. I to može biti koliko  romatično, toliko i tačno.

Kočić nije uspio da pobjegne u svoju bajku.  A ko zna i ima li je . On se hrvao uvjek sa najmanje jednim zlom više nego Zola, Igo, ili Gorki... To je neprijatelj - tuđinac. On  je  svojim očima gledao, kao astronom supernovu kada se rađa, kako jedan cijeli narod bezglavo bježi u pjesmu - bajku. (Jer, kada je bježao u crkvu s njom je i gorio!)

Kada cjeli jedan narod pobjegne u pjesmu- molitvu, i kada od nemoći pred golemom nepravdom, ne potura Boga, već ga skriva u njedrima i neizgovoru, da i njemu ne naude, onda je to dirljiva priča, opet čudne fiziologije opstanka. Ima li sigurnijeg mjesta za cijeli jedan narod nego u pjesmi? Gusle epska i  pijesma umjesto stvarnosti.

Zabrinuta Europa znalački definiše: «antihristi i bezbožnici».

Kočić je bojovnik postojanja. On voli, ponavljajući misao svakog Krajišnika: Srbijo majko!

Oštri karakteri krajiški i divlji pejzaži srpski su Kočićevi autoportreti /Nigdje se pejzaž nije tačnije ucrtao čovjeku/.  Krajšnik  jednako u ruci drži i mač i pero. Ne stišće ga, a nikada ga ispustiti neće. Ta bezmijerna nježnost je njegova snaga. Krajišnik se sebi niti mazi, niti inati. Nije ni histerik, ni neurastenik. On ne pjeva noću po šumi da bi strah savladao, već da bi pjesmu podijelio. Prezire mrakove, ali noću korak ne krati. I to valja razumjeti...

... Peče se rakija. Onaj iza kazana podjaruje i  bocka, pričom i  rakijom Simeona djaka, ali i nas. Zapodjeva da budali ko budala nije. Svima milo. Smijeh do suza; bolje nego da plačemo. Osokolio se narod iz pjesme, drznuo se,  hoće pričom da istrijebi Turke. A što ne može  Simeon od   ko´ca, moći će David i jazavac od sudnice.

Kočićeva riječ je onomatopeja srpskog bila. Ona je jauk i huk mećave. Kočić je rekao jauke sa Zmijanja. On moli nas dolazeće , doziva i  preklinje, da čujemo i zbog nas i za radi života. On priziva nas istorijski dekoncentrisane, a dobaci samo do literata što mu  velikodušno priznadosmo jedino ljepotu sopstvenom jeziku.

Intelektualna prefinjenost i intelektualni perfekcionizam zamjeriše mu neširinu, neuniverzalsnost promišljanja, neinternacionalizam. Zamjeriše što ne napisa ispovjest Sulejmana Djaka. Zamjeriše nacionalizam nacionalom jauku.

A sila boga ne moli. U raljama islamskog bahatog katilstva i katoličkog prosvijećenog nasilništva su vjekovi vremena srpskih, obremenjeni teretnim bukagijama i jaukom duše.Zamjeriše što čovjek, što mu muda škrope, jauče, što je ne očešljan  i što jaukom, a ne jodlajući,  hoće u Evropu. Zamjeriše mu, što je tački u dvodimenzionalnom svijetu kružnica kosmos, u koju je zatočena. Da u intelektualnom predgovoru faustovskoj Evropi, Geteovoj intelektualnoj egzibiciji nema mjesta čak ni da prepozna prevedenog  Strahinjića Bana, čiju originanost pamti ne  jedan čovjek već cijeli jedan narod.   Da jedan čovjek ukoljenčen i nabijen na kolac, vrišti danima, istina neprijatnim i već onemoćalim glasom. Da su od naših lobanja, dušmani, sebi spomenik na Čagru- Ćele kulu, načinili, upozorivši da zločin nije animalan i da se oni svoga ne plaše, već mu spomenik uspravljaju.  Da simboliku etnobiotopa Kočić brižno smješta  i saopštava pejsažem srpskim kao i Dučić i Rakić i Maksimovićeva... Da Njegoš svoj nacionalizam primjerava Luči Mikrokozmi, da Tesla svoj mikrokosmos počinje i završava potokom iz kraja, a Mihajlo Petrović, ulicom uz rijeku iz mjesta, kumujući svojoj infinitezimalnosti sa : Mika Alas. Da se iz Stričića, kako god to ne zvučalo otmjeno i europejski, i danas mogu čuti samo i jedino «Jauci ». Da su naše vjetrenjače stvarne i da je naša muka što ih nismo morali maštati   jer su nam djecu povazdan uspavljivale višeruke i višeglave, karakondžule, čume i ale. Da smo od njihovih zlih sila Boga morali sakriti sebi u njedra. Da je Simeon djak, fantazmagog i patološki lažov... Da je rakija majka nasušna što održava  iluziju kao istinu. Da je ogromno i bahato nasilno tijelo, onako mlitave težine, pritislo i Simeona i Kočića. Da oni stenju i brekću. Da Simeon ne može u Evropu, ali ni mi u život bez sjećanja.

Kočić je duboka i široka ljudina. U njemu se sva Krajina hoće utopiti. Pružao  on svima onu njegoševsku ruku pomirušu što mu je iz duše seljačke rođena. Družio se on i  sa Česima i Rusima, sa Slovacima i valjanim Bečlijama. Zna Kočić da je njegova  suza  srpska. I njegova je majka od iste obnevidjela. Zna Kočić i da civilizacija, kao neizmišljena neman, proždire  kulturu koja je  porodi. Ali on neće da ne zna da je sloboda sveta mjera svemu i svakome. Guber,  bez koga se sve u ledenu smrt pretvara.

Koćić oboljeva i liječi se u duševnoj bolnici  « Laza Lazarević », a  27. avgusta 1916. (39 gоdina)  odlazi u vječnost odakle nikada i neće izaći.

Tuga i nesreća nisu  djeljive. Zato je  posljednja tamnica ovog zarobljenika  slobode, sopstvena lobanja. (Samo najjača zvijezda kolapsira u apsolutnu nulu).

Umirite se,  čućete  opet « Jauke sa Zmijanja» .