Kratke priče,Miodrag Joksimović

                                                    MIODRAG JOKSIMOVIĆ

  KRATKE PRIČE

DAUN

U autobusu majka i  ćerka. Ćerka „Daun“. Ispružila je onaj „bezobrazni“ prstić i pokazuje ga prolaznicima. Majka, sa osmjehom i sa mnogo strpljenja, više naznačavajući prijekor, povuče za nosić nekoliko puta  djevojčicu.

Djevojčica spusti ruku i blago se zacrveni.

Majka je nježno poljubi  u obraz.

(A iskreno sam mislio da napišem kratku priču...)

DOBAR DAN

         Snijeg. Samo nekoliko  ljudi na  stanici. Autobusa nema. Baka, povijena gotovo do zemlje, žurna. Džemper joj predug i malo pocijepan prekrio gotovo do koljena žutu suknju ispod koje u načetim muškim cipelama proviruje go prst. U ruci joj veliki prazni šareni ceger. Čim  je prišla prvom čovjeku na koga je naišla, glasno i razgovjetno, sabranim i prijatnim glasom nazva:

-                                                   Dobar dan svima!

Ljudi ćute.

-                                                   Dobar dan!

Ponovi, još glasnije kao da hoće da je sigurna da smo je svi dobro čuli.

      Kako je mimoilazila koga  od putnika, uprono je i ozbiljno pozdravljala, svakog ponaosob:

-                                                   Dobar dan!

      Kada je prošla i posljednjeg čovijeka na autobuskoj stanici, koga je, takođe uredno pozdravila, jednako krotko i veselo skrenu žurno desno,  i uđe u prostorije Crvenog krsta.

      Velike pahulje snijega počeše slijetati iz bjeline na žutu kaljavu ulicu.

ŽENA KOJA PROSI

U podzemnom prolazu na Zelenom vencu je uvjek rijeka ljudi. Ta rijeka se na izlaznim stepenicama u Brankovu ulicu na momentat sužava u lijevo, u jedan brzak, da bi se odmah zatim ponovo raširila u puni i miran tok. To je zato što na desnoj strani stepenika sjedi žena, izgorjela po glavi i nogama, i kolona je zaobilazi. To je jedino što je toga dana uprosila.

NANA I UNUKA

Nakon dugo vremena, roditelji me spremili i sa nekom rođakom poslali autobusom nani u  selo u okolinu Pirota. Nana se mnogo obradovala. Bila sam nekoliko dana, nagutala se svježine planine i topline naninih ruku. Ona od sreće ne uspjeva da me usreći.

U Pirotu vašar. Događaj nad događajima. Sva srećna, nana uze uprtnjaču torbu, malo sira i pogače, i malo vode. I kretosmo lagano pješice. Nana me sve usput ispituje šta bi to moglo da me oraspoloži. Ja, mada mala, razumijevam njenu namjeru i u naprijed joj se radujem. Ali, ono drugo ja, što se nekada tvrdoglavo pojavljuje kod djece, ojačalo i ne popušta. Tvrdoglavo odbija svaku naninu ponudu. Osjetim grijeh u ovom mom ponašanju, ali ta zla ja, drsko i ružno nepopušta. Počinjem da uživam u mom bezobrazluku, a istovremeno se ubijam od kajanja. Kada je zabrinuta nana ispucala sve ponude, stisnu zube i udari me po guzi, onako više u naznaci kazne. Počeh plakati, pa sve žešće. Kroz sopstvene suze ugledah i suze u naninim očima. Ona me uhvati nježno u zagrljaj i ponese prema selu. Svijet okolo gleda, a nas dvije, nana sa mnom u zagrljaju, plačemo li plačemo. To su suze pokajnice.

... živio je u nedostatku dokaza da je živ.

Ispod španske fasade jedne zemunske kuće je negovani travnjak. Po njemu se samo kosilica sme poigrati jedanputa sedmično.

Iz rodnog mjesta dođeš u Beograd da ne bi umro, a onda se iz Beograda vratiš u rodno mjesto da bi umro.

Rasnog  lovačkog  ptičara vodi dremljivi gospodin na jutarnje piškenje. Ptičar, odjednom uzmače. Pred njim  agresivni golub, što i sam zbunjen, ipak zgrabi koricu hljeba ispred psa.