Miodrag Joksimović
NAJDALJA JE
ISTINA
Bog svim žabama je ŽABAC.
Crnogorci su Srbi selektovani istorijom, kamenom i silom zemljine teže. Srbi koji se nisu
podredili svojim nasušnim biloškim potrebama, već potrebom za duhovnim
pamćenjem. Zato su u njih: karakter, čojstvo i junaštvo, dostignuća genetske
mutacije u duhovnom fenotipu.
Jedinstveni u svijetu. Mjere se mentalno – etičko - fizičkim etalonom.
Kamen ne stvara čojstvo, ali ga prepoznaje.
Šta god da radi, čovjek jedino sebe priča. Bilo da slika,
bilo da piše, bilo da pravi držalu za čekić ili rješava matematički problem. I
kada ima namjeru da se ispriča, a i onda kada pokušava da se falsifikuje, kada
laže ili kada mu nije ni na kraj pameti da o sebi nešto lično kaže, on povazdan
i jedino priča o sebi sebe.
Čovjek crta isključivo vlastiti autoportret.
Kada se umjetnička slika na prvi kontakt i prvi pogled ne
dopadne, to najčešće i ne znači da nije kvalitetna. Ustvari, prije je riječ,
kada već nije vaš intelektualni ukus, da se ne dopada jer je nema u vašem iskustvu i vašoj predrasudi, tj. zato što nije viđana. A to i nije loše, jer u najmanju
ruku, garantuje da je autentična i
originalna, a to jeste potreban, ako ne i dovoljan uslov, da bi nešto
postalo umjetnost.
Prava nova umjetnost uvijek traži vrijeme svoje potvrde i
pred pojedinačnom ali i društvenom
savješću.
Veliki umjetnik ne mora biti veliki »Čovjek«, ali to
kakav je čovjek, njegova umjetnost ne dvosmisleno pokazuje.
Kada vajar načini skulpturu, recimo u kamenu,
u njoj je materijalizovana njegova
misao, mašta, emocija, zanat, rad - ON.
Onda ON počne da živi svoj život. Nadživi autora, pa ostane: « ...dovijeka živ» .
Posmatrač gleda ovu skulpturu. Vidi je sudom svoje misli, mašte, emocije,
raspoloženja...
Možda posmatrač i ne vidi djelo kako bi to htio autor,
već potpuno suprotno, onako kako autor nikada nije ni pomislio da njegovo djelo
može da izgleda. Često i umjetnik razlikuje sopstveno djelo kada ga drugi put
pogleda.
Nije umjetnost
samo ono što je napravio umjetnik- autor, niti je umjetnost samo ono što
vidi posmatrač. Umjetnost je , uvjek
šire i više , vrlo složen odnos u krugu: autor, djelo, posmatrač.
Umjetnost uvjek stvaraju najmanje dva autora; autor djela
i posmatrč (posmatrač je autor koga stvara djelo a i sam autor je posmatrač).
Pa zar bi umjetnost i mogla da opstaje, kada ne bi ostavljala prostor u koga se
svi ugrađujemo, u kome svi nešto radimo, legalno i legitimno.
Teže je dokazati različitost u sličnosti, nego sličnost u
različitosti.
Crnjanski je najveći intelektualac među piscima, ali je
Andrić najveći pisac među intelektualcima.
Umjetnost je uvijek više od razumjeti. To više, plus
razumjeti, jeste umjetnost.
Moderna u umjetnosti ostasvlja najviše prostora kakao za laika,
tako i za profesionalca- konzumenta, da
aktivira svoje autorstvo. To i upućuje
na humanističku suštinu Moderne.
