NAJLJEPŠA LJUBAVNA PRIČA {
|
K
|
ada god čujem sevdalinku „Snijeg pade na behar na voće“, gdje
god da sam, i da neću ne mogu a da se ne sjetitim Bosne. A kada se
prisjetim Bosne, opet nikako i nikada ne mogu a da ne pomislim na jedan događaj
koji je već davno zaboravljen po nagorjelim budžacima vremena, zarobljen u
davnim drhtajima njegovih savremenika. A čim se prisjetim ovog događaja, ne mogu
i da ga nekom ne ispričam. Bilo kome. Nepoznatom prolazniku, nekom iz
porodice, samom sebi, košavi, mome novčaniku, svejedno... Nešto me na to tjera,
nešto jače i teže i od tjeskobe, od tmurne jesenje planine kad polegne po
grudima, od snijega po beharu na voću ...
U besputima Kozare, što ih ni zvjezda podnevna ne
uspjeva da obasja, ima katolička crkvica. Ona nije ništa veća od žiška iz
kandila Šujica što za Nikoljdana zaškilji kroz porozorčić, tamo
daleko preko ribnjaka, u modrinama Saničana. Crkva je od jednog jedinog
prozirnog kamena i u nju jedva mogu stati dvoje odraslih ljudi. Za
mećavnih noći preskaču je razigrani jednorozi potjerani zubatim sanskim burama.
Sakrila se u strminama planinske rijeke,
priljubivši se besputima kao ozeblo djetenece materinim skutima.
Zabrađena gustom jelovom šumom, što svojim sopranom povazdan tercu drži
vjetrovima s južnih pješčanih ada, okačila se bijelom oblaku o brke pa
dubokim snom zaspala poviše dima iz odžaka Mustafine kuće sa Bešića
poljane. Crkva - Nevidjela, nema sijenku. Lik joj niko nikada vidio i
nije. Ne pamti ga čak ni vječna rijeka za vučernih mjesečina. Zvonjava sa
njenog zvonika je prije nego je zvono i saliveno, isčilila u
izbljedjeli oker po izgužvanim uglovima božićne čestitke iz
hiljaduosamstotinaosamdeset i neke. I kao da je krivac čemu, ona već godinama
tvrdoglavo ćuti, prkoseći svojom malenošću i sopstvenom strpljenju. Pamtim je
vazdan duboko zadubljenu u nekim uglasitm maglama ...
A sve se dešavalo neposredno poslje onog vremena u
kome su se na sanskoj ćupriji, a uvijek je to
bivalo na nekoj ćupriji drinskog ćuprijeskog sliva, mimoišle dvije carevine - dvije moći.
Jedna, poražena i odlazeća, otomanska imperija, iznemogla i zgrbljena,
koju su uz iznemoćale zvukove šargija ispraćali i žalosni uzdasi, ali i radosni
usklici onih drugih, i druga, dolazeća, austrougarska carevina, uspravna i u
svom sjaju sopstvenog napona, sokoljena pobjedničkim zvucima svečanih fanfara i
rogova Radetskog marša katoličkog plebesa. Tako sahrana i vjenčanje zajedno.
Suza žalosnica i suza radosnica.
Te 1888. godine, deset godina od vremena austorougarske
aneksije Bosne, kažu da na poljima pored grada, ništa, ama baš ništa, nije
rodilo. Da nisu rodili ni bujad ni korov, ni jedna jedina šljiva, i da su
šljivici polegli kao pokvašene bolesne ptice. Samo je po koja suza mjesto
poljskoga cvijeta izdžigljala po kozaraskim pećinama. Svi se jako zabrinuše.
I okolne pčele se užasnute uznemiriše. I kada se činilo da je kraj
svijeta došao, da ni prošlosti više neće biti, a kamoli ikakve budućnosti, tada
se dogodi jedno ljetnje bezvrijeme. Neposredno poslje praska munje, kada
bijeli pjetao izbezumljen poturi svoju glavu pod desno krilo, prevrnu se olujno
nebo kao čarapa vezena za djevojačko ruho, a na njemu , žuta seljačka pogača na
doksatu brvnare naših dinarskih predaka. Ponovo bljesnu podnevno
sunce. Dok si dlanom o dlan, julsku sparinu kao neman usisa čist vazduh,
pa poče zdravo da guši svojom svježinom .
Priče počeše same sebe da prepričavaju. I baš se tada, na
tom mjestu, a prije nego je to iko uspio i da vidi, od svih nerođenih
poljskih cvjetova ipak rodi jedan. Ljubdrag. Ja ne znam da li se on
zbilja zvao tako, ali svi su mu tepali LJUBAV. I znam da se od tada tako i nikako drugačije
nije ni zvao. Bila je to strasna ljubav dvoje mladih. Ne da se ona opisati, kamoli
razumjeti. Sve je vrilo i kipjelo od njih. Ljubavnici su preticali sokovima u
kojima su im se kupale i njihove zjenice, i njihovi drhtaji, pa i sama Danica
koja im je posljednja misli ispraćala. A kada su im sopstveni sokovi zapretjeli
da će ih pogušiti, započe čudna simbioza. Pčele se počeše povazdan
slastiti preujmilim sokovima, pa zaljubljeni, konačno do daha dođoše.
Tako je ljubav medila, a med cvjetao povazdan...
I sve se dešavalo u malom planinskom mjestašcu Kozarcu, u
varošici koju je planina Kozara, nadvisujući magle, svojom
materinskom rukom uz kuk privezala i od svih sakrila. Varošicu niko
i nije sem planine nikada pomazio. Nego naprotiv. Još i sada ponekad, za
julskih vrućina, pristiže garež sa ukusom nezrelog voća, od
zapaljene japije iz vremena kada gradić kazni i popali Omer Paša Latas. Nikada,
ni poslje aneksije, a kamoli docnije, ova kasaba mujezina, sabaha i akšama,
sevdaha, kaharli hanuma, katilnih junoša, svadbi i dženaza, haira i šejtanluka,
bogatih i siromašnih, u moćnom i nakićenom austrougarskom carstvu, nije
predstavljala nikome ništa više od uboda olizane mastiljave olovke na
preciznoj mapi profita i svake druge novačane koristi. Bila je to tačka u
koju se dolazilo samo da bi se uzelo, pa opet, prije nego se i stiglo,
vratilo tamo odakle se u ovu vrlet nerado i uputilo. U ovom bajkovitom mjestu,
što ga jedino podnevno sunce zna ogrijati na tromeđi planine, plavnog neba i
uspavanih oblaka, a što mu zimi ni golubovi pismonoše ne dolijeću, ispod
stijena čiju sjenku niko nikada nije vidio, ljudi su se i rađali i umirali
gledajući planinu - stijenu sa jedne i široko prijedorsko polje, sa druge
strane. Rađali su se i umirali pričajući i slušajući priče od prvog sabaha do
akšama i prvog sna. A kada na planinskim visovima vileni ždrebac u zelenu
figuru zastane, a mujezin sa minareta svoje posljednje slovo izuči, noćnik sa
Bešića poljane konačno cijeloj varoši oči u san zaklopi.
Tu, u tom bajkovitom gnijezdu, kome su sunčani dani
raskošni podnevni šeširi, što sabore ljude, događaje i kuće, rodila se i
živjela djevojka, Esma. Eh, koliko je Esma bila lijepa, možete da mislite kada ni
u pjesmu nije mogla da stane. Kada i danas nakon toliko godina, jedino na
tarabu ispred njene kuće sljeću vrabci iz cijelog kraja, i kada se i danas o
tome kako je ona izgledala ništa nezaboravlja. Crna kosa joj je na tašte popila
zvijezdanu avgustovsku noć u Kozari, a lice bijelo ,rumen - zoru što ostaje od
zapaljenog jutro kada se i ono konačno ugasi. Prije nego što bi san da razdani
javu, kretala bi jata ptica i sa njima nešto kako pjesma o lijepoj Esmi, o
njenoj ljepoti, i tako sve do buka na Mlječanici, pa i dalje, do Save i
Drine. Tako je za njenu ljepotu saznalo i ono što nije znalo koliko je ljepa...
U Esmu se zaljubio i strasno
je zavolio neki mladi stranac, Herman. Kako se lijepi Bečlija, za kim su
zaluđeno uzdisale bogate uspaljenice po Scihiler Strasse tako strasno zaljubio
u Esmu i prije nego što je znao da ona postoji, to i nije za čudo, koliko
je za čudo zašto je njegov smjerni otac na Bečkom Banhofu u
posljednjem trenutku premjestio cijelu porodicu i sve kofere iz voza za
Češku u voz za Bosnu. Tako je Bečlija Herman, sin vlasnika kozaraske
pilane, prefinjenog i bogatog ukusa odvajkada, stigao preko sedam rijeka i
sedam planina u Kozarac. On je, a da ni sam ništa poželio nije, došao
ovdje, ne da lovi rogate jelene po Kozari, niti pastrmku u hučnim planinskim suzama,
već jedino i samo da se ovjenča svojom sudbinom - lijepom Esmom, koju je
zavolio prije nego što je i znao.
Kada je Esma napunila 18 ljeta i
isto toliko zima, majka je, kakav je i red, posljednji puta
okupa u livadskom cvijetu, tačno na onom mjestu u planini do koga
nikada nisu stizali ni noć, ni dan. To je ono mjesto i ono vrijeme, kome su
tačno u detaljima predhodili i morali da se dese svi vijekovi i svi događaji
prošlosti koji su se već desili, sve od prvog muka raspuklog kamena pa do ove
aneksije. Esma se , tog jutra, potraži u bistrom planinskom potoku.
Ali, ne ugleda ni sebe, ni nebo, ni sunce iznad jela, već sve to zajedno ugleda
u Hermanovim očima. Njena djevojačka rumen se rastvori u trenu u njegovim
plavim očima i potok se pretvori u ljubičicu. I niko nije ni slutio, a ni ona
sama nije znala, da za života nikada neće vidjeti ni jedno drugo
lice do njegovog. I kako tada, tako i zauvjek. Od kako su se ugledali u tom
Kozaračkom potuku, a prije nego što su se i rodili, oni više nisu vidjeli
ni stijene koje im bodu oči i ne daju disati, ni zlatno sunce koje jedino
u planini nebo u teget boji, ni miris poljskog cvijeća, ni majčine dušice. Oni
ništa više nisu ni vidjeli, niti gledali. I dok je noćnik sa Kozare
cijeloj varoši oči sklapao, a bečkim Praterom prvi fenjeri kao svici
trepjerili, oni su se i u snu nalazili, i samo i povazdan gledali. On je samo u
nju gledao i zvao je mjesečinom, a ona u njega, tepajući mu milo sunce. I tako
danima, mjesecima...
Hermanovom ocu, bogatom vlasniku
pilane, bečliji od vajkada i od ukusa, koga evropsko svijetlo i danju
osvjetljava, i kome su pred očima još sviježe bajtosti odlazeće propale
imperije, cijela Bosna je izgledala još tamnija od svakog mraka na ovom
svijetu. Užasnut se zabrinu kada je shvatio da mu sin jedinac nazdravo slijepi zureći u Esmu, i da
on više nikada ništa drugo i pored sopstvenih očiju od nje neće, niti
može vidjeti, pa poduze primjerene mjere . Zabranio je sve što jeste
zabranjivo. Islam je ugurao u mrakove ispod mlječaničkih sedri. Jedino vazduh
nasušni ne zabrani, ne
znajući da je i njemu presudio. Sina je zvao „ onaj moj Ćoravko“, a njeno
ime nikada nije htio ni da izgovori.
Esma i Herman se nisu mogli načuditi
zabrani i svom povodnju riječi. Kako zabraniti svjetlost, kako zabraniti miris
ciklame u hladovini jelika kod Zaimovice, kako zabraniti klokot potoka sa
litice. Njihova se svaka sekunda mjerila vjekovima, pa je tako u njihovih 20
mjeseci ljubavi bilo više nego 20 stotinuljeća. A njih je bilo svuda. U kamenu koji se prije pet
vijekova otrgao sa stijene, u pijanoj smreki na obodu šume, u kikotavom
lisičjem tragu, u krivudavom kukurikanju pjetla nasred sela, u veselim
plavičastim maglama šljivika, u pjesmi noćnih svirača po krovovima uspavanih
kuća. I kao da se njima nešto pa i može. Jer, što su bili mlađi, u stvari
bivali su stariji, a najstariji su postajali tek prije nego su se i rodili.
Tako je njima povazdan više ostajalo, nego što je potrošeno vremena.
Uzeli su se za ruke, kao i u
vijekovima prije vijekova. Svako onom drugom na zor popi suzu iz oka i krenuše
suroj stijeni, Zečijem kamenu. Tu im se trag i zametnuo. Jedino ih je
jedan čobanin, što je povazdan ovce iznad oblaka u planini čuvao, navodno,
tu na Zečijem kamenu posljednji vidio. I danas se tu čuje muzika uz koju su
oni igrali. Svima koji su je čuli činilo se da je to Betovenova „Oda radosti“.
O Bože, i svjetski polovi zamjeniše mjesta...
Ona u vjenčanici od majčine dušice
što raste samo iznad buka u Mlječanici, a on u crnom smokingu boje
paperja sokola kliktavca ispod njegovog vrata, dok su se svatovi mladica i
pastrmki potočnih odjeveni u frakove, veseleći spuštali niz litice sa
Kozaraskog kamena u rijeku Sanu. U kosi Esminoj su leptiri pridržavali vjenčić
od šarenog poljskog cvijeća, a na glavi Hermanovoj bio je cilindar zlatno crn
od prvog sutona, kada ga Mlječni put osvjetli iz galaksije Anamoride velike. I sve vrijeme su se kao i
uvijek, samo i neprestano gledali. To njihovo ćutanje i sada, za dugih zimskih
noći, kada u Kozari nema ni zvijezda, tiho prepričavaju breze stoljetnim
jelama. Tragovi diljvači su od magle iz dubina planine ispleli gusto sukno po
kome su mladenci sve ovo vrijeme preigrali iznad litica. Tako zaneseni, a
uvijek gledajući se, igrali su i letjeli noćima gosteći se snovima
mladalačkim. Njihovim drhtajima tekli su topli ilinjski
potoci. Dva zanesena sokola još kruže visoko iznad Zečijeg kamena...
Onaj čobanin, što čuva ovce iznad oblaka u planini, ne
prestaje da uvjerava i da se kune da su mladenci preujmili i da ih i sada
povremeno viđa kako igraju, i kako se neprestano gledaju, i kako se uvjek čuje
nekakva muzika što liči na Betovenovu “Odu radosti”, i da tuda oni samo
povazdan šetaju...
Kada shvatiše da ih predugo nema, porodice i usplahireni
ljudi dadoše se u potragu. I to svi zajedno.
Hermanovom ocu se po rukama mjesto kože zametnu stara
hrastova kora, pa je hodao sa rukama u džepovima.
Njegovoj majci, od skupocjenog vjenčanog prstena, koga
joj pokloni gospođa svekrva, na domalom prstu lijeve ruke izraste busenast žbun
od bujadi .
Esmina mati razveza kosu, a opet njena mati, kada
je takvu ulgeda, zajeca sebi u njedra.
Esmin otac, inače vrsni drvosječa, nikako nije uspjevao
sjekirom da poprijeko presječe oblicu.
Tragalo se danima. Danju su tražili po suncu
hladnome, a noću uz čamove baklje. Matere njine, što su se jaukom
razumjele, po vihorima kozaraskim i sada oblijeću kose, strmine i urvine,
a po njinim jaucima se i danas orijentišu geografske školske karte. Nikada ih
nisu pronašli. O njima nije znao ništa ni vjetar Noćnik sa Mrakovice. Nije ih
bilo ni u ledenim burama, ni u njihovim ledenim srcima.
Tada je, bogati Bečlija od vajkada i od ukusa,
skrhan bolom i uplašenom savješću, izgradio ovu malu crkvicu - pokajnicu.
Sagradio je uzvodno Rijekom kozaraskom u besputu i vrleti kozaraskoj na mjestu
gdje mu se prva suza skamenila, a savjest komadala...
Bogati Bečlija sakupi ostatak porodice i otputovaše za
Beč. Odvezli su se vozom koji nije huktao već uzdisao. Niko ih više nikada nije
vidio ni u Beču...
Na onom proplanku, na kome je crkva, koju još traže,
svakoga proljeća procvjeta jedan cvijet. Jedan jedini cvijet na cijeloj
livadi. Cvijet je crn. Toliko neobičan da kada bi ga ljudi i vidjeli, ne bi
prestali da mu se čude. Cvijet niti cvjeta, niti vene. Miris mu je između mirisa
orošene bujadi i kamene stijene, ispod koje izvire Mlječanica. Odvajkada
je, i nadživljava i one koji su ga nadživjeli. Po njegovim crnim laticama je
zvijezdana noć Kozaraska, i sav je opleten mjesečevom paučinom od čijeg
blijeska slijepi pogled. Po tim tananim nitima i danas, svake noći, mosti
jedan „hromi mjesečar“...
Нема коментара:
Постави коментар