HADŽIKARABIBER-Miodrag joksimović

HADŽIKARABIBER{

           Kosovki, profesorki iz SAD, gospođi Radmili   Moačanin 

Događaj  istinit. Ljudima data druga imena, ali i tako nikako na štetu istine, jer na žalost, događaj je toliko čest  u našoj prošlosti, da i sa potpuno izmaštanim imenima, uvijek i svagda je opet istinit. Zapis o ovom događaju  čuva se u Muzeju grada Beograda, a sve ono  što je i nemoguće bilo zapisati, u genu, dušama i moralnom kodu njegovih brojnih potomaka i u mnogom drugom nasleđu...  da,  i u  krvavovom  koloru „Kosovskog božura“ .

                                                 

                                                    

L

ipljan - Kosovo, subota, 23. decembra 1809. godine ili, 6. januara 1810. godine po novom julijanskom kalendaru. Badnja noć. Noć pred  Božić. Porodica Janković. Trifun Janković je težak - kmet, supruga Danica, i četvoro djece. Najstarija je ćerka od 13 godina , a najmlađi sin od 5 godina. Dječica krotka da bolja ne mogu biti. Jedva  da i govore kad ih ko nešto i upita. Za Božić ne pijuču još od davnina, da crne kobce na trpezu ne bi dozvala. Na drvenoj sofri, zašta  se godinu dana gladovalo, ničeg,  a ono malo što i ima pod njom, da ko neželjen uđe, ne vidi.  Badnje drvo pored ognjišta suvo k᾽o da je još lane čadilo, obično i  bezruko. Trifun ga svojom rukom isjek`o tako da ga ni ukućani ne mogu prepoznati, a kamoli neplanirani  katil što bi mogao uletjeti. Položenik neće doći. Sa komšijama su se juče samo značajnije pogledali. Jer već odavno se za praznike neljube, a  i ne krste se kako je to bog rek`o,  a više ni, onako, brljom rakijom  po sijenci krstovoj, sa jedne na drugu stranu sofre. Strah ih,  da ko ne bi vidio tri prsta pa ih iz šenluka  i odsjek`o. Noć mrazovita stegla pa ne da disati. A snijeg kao noć. Crn. A takav je godinama pa svik`o i sebe i ljude oko sebe. Zvijezda Danica, sišla sa oblaka. U crnu maramu umotana. Sjaj joj ugušio   prije nego je isij`o. Kandila nema, jer kad se zapali i kuća od njega izgori.

Arnauti napolju. Sve na bijelim konjima.  Šenluče, pucaju, vrište, psuju i kidišu. Čas se vide samo konji bijeli na crnoj noći, čas opet samo bijele glave Arnauta, bijele kada im krv od sopstvenog zla pobjegne, kako onako razuzdani vitlaju ovom mrazovnom noći. A noć utrostručila pa i sama  zaglušuje svojom gluvoćom.  Tu, ispod, a da i ne znaju, je nekakvo  groblje. To je groblje od riba iz Marice, Sitnice i rijeke Jordana. Svaki kostur, onako profilom i cio u po jednu je stijenu okamenjen. Arnauti iznad, skaču i urlaju, i traže otsečenu glavu jednom čovijeku pa da je još jedanputa otsjeku. Traže i vrište . Kada je nenađoše, jer  je ona već odavno u vječnost vaskrsla, napadoše na kuću Jankovića. Uskaču kroz vrata i prozore k`o povodanj. Lica ružnija  od zla. U ogledalu se ne daju vidjeti.

 U kući Todorovoj onaj ustajali strah od vazdan  sakriven  po grudima, pa jedva živ  i  ne diše. Istukoše Todora, ali ne na smrt, čineći mu zadovoljstvo da sopstvenu smrt posmatra.   Smijući se svojim usnatim čeljustima odmah  uhvatiše i Stanu.

Prekrstila se.  Suzu utra sa lica. Vrisak pod jabučicu sakri. Osmjehnu se najmlađem sinu i doviknu Todoru:

- U crnu zemlju gledaj, crnja ne može biti !

Nije se branila, ne što je znala da se i ne može odbraniti, već da je djeca manje zapamte. Stanu uhvatiše i razčerečiše. Dvojica za noge, dvojica za ruke. Dok je u njima bilo snage ne presta  silovanje. Na kraju joj jataganom i tijelo rasporiše. Glasa  nije pustila.

Kada bjesni psi, krvavi  od sopstvenog zla, odjahaše, onda je spopadoše čaršijske džukele njenom krvlju omamljene. Todor, onom krvavom rukom zagrli svoje četvoro djece, a drugom otrže Stanu i brzo je  u zemlju ubaci. U crnoj zemlji im je od davnina i najljepše.   Todor  jedva uteče sopstvenom ludilu. Zbog crnoće crnih dana nazvaše ga  Kara, a ljutine i i srdžbe njegove , Biber. Porodica tako sebi kumova sa Karabiber.

Todor skupi ono malo snage što preosta iza nemoći i povede porodicu ka sjeveru, tražeći Bijeli Grad.

Tumarajući tako danima, obnevidio od gledanja, sit  gladi, od nemila do nemila, od nikad mila, do uvijek nemila,  naletje na stijenu što mu je ustava.  Na stijeni  se mladi mjesec nagrdi pa tako zimuje viseći. Noć pomješala crnu i bijelu boju pa se sijeri  k`o  rijeka kada se mulj staloži. Ide Todor, glave uspravne, a po njemu vise dječica o tijelo, jače nego kandžama, zakačena. Uskoro uvidje da se i ne kreću ,već stoje u mjestu. Ni lijevo, ni desno, ni makac. Pred njih buljuk Turaka stade . Usta i ruke im se krive, kao da viču i vrište i kidišu, ali  se ništa ne čuje.   Todor viče  djeci da se ne plaše, ali ni ona i ne čuju. Ovom muku svaka slika bi  preglasna. Pokret se usporio pa se razgovijetno vidi svako mirovanje iz koga je nastao. Pokretom, u  stotinu slika raspoređenom, otrgoše Turci petogodišnjeg Petra sa komadom očevog  mesa među  noktima. Dijete polako usta otvara,  pa kada se saberu svi pokrteti, opet se ništa ne čuje. Suza mu sve vrijeme ispod desne trepavice i nikako da otpadne. Todor pruža ruku, ali ona  spora, bremenita, kao da vodu veliku savladava nikada da stigne da sina prihvati.  Šaka, poslije sablje dimiskije, kao golubica, lagano odletje ka mjesecu o stijenu okačenom.Na mejestu gdje doletje  crni gavran  od vajkada nastade. Onda uhvatiše i Todora pa mu i glava za šakom poletje, samo još sporije, ne bi li ga većma izmučila. I još jedan crni gavran od vajkada na stijenu je sletio. Todora niko i ne sahrani već ga samo djeca kamenjem pobusaše.

Kada iscjediše sve suza što ih je još ostalo, Milica povede sestru i preostalog brata. Išli su, a da se ni osvrnuli nisu. Išli su  ne krateći korak ni u mraku. Ni jedno djete nije nikako zaplakalo, ni kada je koricu ᾽ljeba od Milice iskalo. Milica je bila starija od Milice i takva konačno stiže u Beograd. Kako je Milica  bila ljepotica i puno starija od Milice, i makako dani gotovo i da ne smiču, ona se  uskoro i udade za starijeg, moćnog  parom i bogatog srecem, Jovana. Sestra osta dobra majka sopstvenoj sestri, bratu i sebi, i valjana supruga moćnom Jovanu.

 I taman Milica pomisi da bi jugo od Avale mogao otopiti teško breme života i oduvati  sjećanja, i da  se konačno pobjeglo mukama, al᾽ đavo ne spava. Jovan, njen dobri muž- otac, već dobro stao trgovac, pa zapeo imovinom, a i Milicom, za oko nekom Turčinu. Zapeo gore nego trnom. Ovj ga hoće u Muslimane, a Milan se odupro pa nikako  neće. Hoće on i Milicu, a Jovan ponudi oko desno kojim nišani.

         - Nije to tvoj grijeh Jovane. Mijenjaj vjeru. Potomci će vjeru vraćati. Crnje može biti od noći crne - kaže Milica i uze crnu maramu kojom se Zvijezda Danica uvila, da njome glavu zamota.

                 Beograd tih, u daljini samo pokoji usamljeni pas što mu se lavež sa stare razglednice požutio  javlja. Neka magla se prepriječila pogledu, a žabe se, u šancu pored beogradskih vrata, povampirile.

      Stadoše Jovana  ispred Stambol kapije. Turci se okupili unaokolo, kao i uvijek kada nečije zlo proslavljaju, da se provesele.  .

       - Neće dugo na koc᾽u - procjenjuje jedan Turčin, a drugi, što je imao zube samo    sa jedne strane vilice, zadovoljno dobaci:

       - `oće, o`će, gladak je previše !.      

I majka Jovanova klekla i po hiljaditi put moli da sin  Islamom glavu spašava. Moli ga i preklinje da neda mladosti i poroda. Po njoj suza   presahla  kao vosak po istopljenoj lojanici pa se smanjila nekako da se i ne vidi. Kada vidje da je ne čuje, zakrivi usta u grč pa ispusti krik od koga i sama ogluvje.  Krik ućuta mujezine na 200 minareta beogradskih džamija i učini da čovijek na kolcu bez jauka baldisa. Ako se pošteno ućutite, taj vrisak možete i sada čuti između Narodnog muzeja i narodnog pozorišta.

Milica pohrani Jovana u svoje rake od rana, ali ih ne zatrpa. Slikar je od Savamale, onako uvijenu crnom  maramom što ju je   ona još sa Zvijezde Danice skinula prije nego se i rodila,  uhvati za navijek svojim bojama što se ni jedna na tom platnu nikada više nije vidjela.