Mirza Mehagić, Iščekivanje svjetlosti

IŠČEKIVANJE SVJETLOSTI

Mama mi je navukla zelene čakšire i zategnula tregere po ispeglanom prsluku. Bijela izvezena košulja izgledala je kao da je stkana od šlaga i šećera, valovita, ukusna, a dio koji se pojavljivao kroz prsluk ličio je na režanj torte. Na vratu mi je broš od cirkona, koji sam nosio na nekoj dječijoj priredbi koju je organizovala učiteljica muzike. Pretvarao sam se da su to dijamanti, jer sam čuo kroz razgovore odraslih da su dijamanti bili nešto veliko i vrijedno. Frizure se ne sjećam, vjerovatno neka dječija, kratka. Sigurnije je bilo provjeriti da nisam mrljav, krmeljav i ubaljen. Odmjeravam se i okrećem po sobi. Gledam da na meni nema nešto nepravilno, izborano, flekavo. Zbog slabe sijalice mati donosi posebnu ručnu lampu i gleda mi tur na čakširama, okreće me i osvjetljava mjesto odakle pišam. Podvrće mi nogavice prstima, psujući krojačicu jer nešto nije uradila kako treba. Meni je bilo svejedno. Ionako sam bio previše mali da se brinem o odjeći i krojačicama.

Ja sam savršen kao brižno pripremljen paketić, namijenjen adresi na kojoj me čeka hrpa dječaka i djevojčica. Adresi na kojoj me čeka svjetlost, graja, zundanje desetina malih tankih glasova. – Evo, došo je i Mirza! Sad možemo početi Anese! Haj’ ’vamo, evo torte – zvektalo bi iz soba dok sam pokušavao priviknuti oči na obasjan dnevni boravak. Tresao sam se od uzbuđenja što se sve umirilo iščekujući mene. Gotovo mi je bilo krivo što sam vidio da svjetla te kuće gore, a ja još nisam došao. Cipele posebno kupljene za ovu priliku stoje u hodniku, namazane i sjajne. Od one su fele što se više ne nose nakon takvih događaja – em što ih brzo prerastem, em što su i ti događaji postajali sve rjeđi. Ostaće na istom mjestu, dosađivati, dok mati ne zapne za njih, opsuje nešto i dadne ih komšijinom sinu, koji će ih uzeti iz uljudnosti, a vjerovatno baciti tokom prvog izlaska napolje. Brzo sam izrastao, brzo su mi stopala pohrlila ka brzim tenama za trčanje, skakanje i gaženje po blatu.  Tenama koje stidno čekaju u ćošku ispod telefona, tako neugledne da ih obujem a o njima i ne razmišljam, ne pazim, ali proharam kroz cestu, šumu, prašinu, potoke, tavane, i sve djetinjstvo, bez imalo straha. Bio sam uvijek tip za tako neustrašivu obuću, tako da sam se iskreno osjećao malo nezgrapno kada sam obuo ove, kao da ponovo učim da hodam. Trebalo je još stegnuti kaiš i izvući košulju i prsluk da pada po njemu i da ga prekrije. Primakao sam se balkonu i vidio da svjetla na kući i dalje gore. Činilo mi se, jače, kao da me zadirkuju, što me rastuživalo i nerviralo.

– Sine, kad dođemo, polako, fino, budi uz mamu, ne trči nigdje. Daj odma’ poklon Anesu i čestitaj mu rođendan. Poljubi ga fino, biće gore dosta ljudi. Hoćeš zapamtiti, nemoj da moram i gore te podsjećati i to – šaptala mi je dok me okretala i osvjetljavala. – Biće hrane i svega, nemoj ti ništa to, jeo si, kaži, ne možeš, jeo si kod kuće i gotovo. Kad donesu tortu, fino sačekaj, nemoj se gurat’ i to ko ostali, ti nisi takav, sjedi i dobićeš dio, i zahvali se obavezno. Meso i to nemoj jesti, šta ja znam odakle su to nabavljali, i je li staro il’ šta.

Okrećem se u prostoriji u kojoj bivam hipnotisan od bljeskova lampe i tihog ravnomjernog glasa, koji se pojavljuje čas sa lijeve, čas sa desne strane, i spas od toga je samo odlazak na rođendan, samo grljenje njih sviju, bacanje sebe na meke dušeke, razvlačenje igrački po sobi, ganjanje i pucanje u druge gumenim mecima i osluškivanje kamina, koji mi je bio jako zanimljiv. Posebno ako bude torta od banane, tad ću biti izrazito sretan. Rijetko se prave, al’ poznajući svoju mamu, sigurno je zamolila ženu da je takvu napravi. Ipak, nisam htio da se nadam previše, dobra je i od čokolade, kokosa, šlaga, a to kada se jede gore u takvom okruženju, više nije ni čokolada, kokos, šlag, nego neka nepoznata vanzemaljska supstanca, koja bridi po jeziku i nepcu, koja godi kao hladni vjetar po znojnom vrućem licu.

Stojim i gledam kroz balkonsko staklo. Svjetlo na kući gori i dalje. Čeka se otac da napokon krenemo. Vrijeme tetura, a ja se počinjem znojiti i nervoziti. Rođendan je počeo prije pola sata, oca još nema, skidam cipele i raskopčavam košulju. Mati me ruži i zakopčava me ponovo. Uz stubište se nakon sat vremena čuju neskladni, teški koraci. Teturanje, lupanje o vrata. Stari je došao, opijen, odma’ sjeda na krevet, raskolačenih očiju. Gleda u mene. – Kud si ti pošao taki. – Mati dolazi i govori mu nešto, šalje me u drugu sobu. – Aha – čuje se jedno kratko od njega. – Pa kasno je da idemo sad. – Tišina. Sjedim u sobi, gledam na kuću da li svjetlo još gori, da li se puši iz dimnjaka, da li uopšte postoji nešto izvan balkona, nešto toplo, radosno, ni nalik na jezivu hladnu maglu koja se uvukla i omotala oko vrata, šteke, namještaja, mojih nogu, lustera, i ostavila me kao nepomičnu skulpturu posutu svjetlucavim mrazom. Sjedim i osluškujem. Iza zatvorenih vrata se, kao i svog mog života, određivala moja sudbina. Mama bi mi govorila: – Sine, život nema puno smisla, ni naš, ni komšiji, ni život u ovoj zemlji i svijetu, sve se to tamo negdje iza kulisa već priprema, i sve već određeno i za nas i za druge, sve su to neki planovi i mi smo samo dio toga da se oni ostvare. – Tako i sad, iza žutih vrata spavaće sobe se priprema moja sudbina ove večeri. Kao što mi je mama tad rekla, ne smijem da zamrem, ali pošto ne znam ni prirodno od sebe da živim, dozvoliću onda sebi da ne smijem da prestanem da maštam. Kao o tome šta se dešava sad u kući u kojoj su me očekivali. Nakon dugih rasprava otvaraju se vrata, i mama mi govori: – Ajd ustaj, idemo! – Otac nešto gunđa, mama mu popravlja sako, pegla ga onako rukom što se može, i govori mu da stavi neki jači parfem, da se ne osjeti alkohol. – Ma šta me briga, gore su pjani ionako svi. –Tiše, bolan! – odgovarala je. Silazimo polako niz stepenište, mama drži oca, a ja se držim za drvenu ogradu. Svjetlost dolazi kroz stubišno staklo, od farova parkiranog automobila. Zamišljam kako mora da izgledamo smiješno vozaču, kao neki cirkuski likovi, ili možda kao vojnici koje se vraćaju sa fronta. Prvi nosi ranjenog druga, a ja kao da hodam po minskom polju zamotanih očiju, odmjeravam svaki korak i držim se za ogradu. Držim se za jedini čvrsti oslonac u životu, ogradu ovog malog prljavog stubišta, prepunog uginulih muha i obada, ogradu od auta dok smo se vozili prema kući kroz gustu noć, i ogradu stepeništa u kući koje vodi ka drugom spratu, na kojem me je odmah zaslijepila zlatna, gusta svjetlost, prizor dječaka i djevojčica, gostiju, prostranog dnevnog boravka prepunog igračaka, kvrckanje tanjira i posuđa, i dim cigara. Izuvao sam se dok me istovremeno vukla mamina ruka. Gospođa u kući nas je pozdravila i poljubila me u obraz. Mati me brzo posadila na kauč, kraj mene oca, a ona je otišla do kuhinje sa gospođom, gdje je zatvorila vrata.

– Ali rođendan je završio! –  sjeo je kod mene dječak.

– Pa znam, nije mog’o tata doći ranije.

– Mi smo se izigrali već.

– Pa dobro, mogu ja gledati crtani – već sam bio nervozan.

Već sam bio propast, amblem rušenja nade i snova, usisan u taj kauč, i niz moju kožu su gmizale pukotine od čiste modre krvi. Nijedan trenutak se u tom bunilu nisam smio pomjeriti, em što bih nadasve prsnuo u stotinu komadića po sobi, ljudima, lusteru, kaminu, igračkama po podu, em što bih samim tim napravio sigurno neki neprirodan i nezgrapan pokret, koji bi vidio i ovaj dječak, i samim tim bi mi se sigurno smijao dugo, on i ostatak dječaka i djevojčica. Sram, usađen u mene od samog početka postojanja, moj nadređen oblik, autoritativna figura, čelična djevica, razjapljena pri svakom mom hodu i govoru, svakom mom slobodnom nonšalantnom ponašanju, čekala je i čučala da me lapi za majicu, nogu, ruku, i unese u sebe, probode i ostavi da krvarim u njenoj utrobi. Tako sam izgledao glupo,  ćutao, gledao Toma i Džerija na TV-u i razmišljao o tome da se nemam šta žaliti kada se ni Tom ne žali nakon udarca željeznog čekića u glavu.

Niz stube se kotrljalo moje malo biće. Niz stube je šepalo moje biće, iz čije biti je isisana svjetlost. Umjesto broša sam nosio ćumur, umjesto lica sam nosio batrljak, a umjesto ukusno naštimanog odjela sam nosio otrcane krpe, kao u strašila koje stoji heravo na polju, a koje seljaci napuštaju i odlaze daleko za boljim životom. Brojao sam stepenice, drveće i zvijezde dok smo se vraćali kući, činilo mi se da će ta vožnja do stana proći brže tako nego kad bih zatvorio oči i razmišljao o rođendanu, toj djeci, i izmrvljenim ostacima torte na tacni, torti koja, kao ni naša sudbina, nije bila od banane niti od čokolade, već od jeftine kreme zamućene od žumanjaka,  i posuta ukrasnim bobicama, i natovarena zajedno sa šlagom na presahlu koru. Torta koju kad zagrizneš, kao i naša sudbina, ostaje u ustima okus mrzovolje, života isteklog roka i skladišta zaraženog miševima i brabonjcima.

Miris moje sobe me omamio, zvuk gašenja svjetla i očevog hrkanja mi je prvi put dozvolio da budem siguran i zaštićen. U svojoj samoći, svom beskonačno nerazumnom porazu i iritirajućoj ranjivosti moga bića i uma, primakao sam se balkonu i posmatrao kako se jedna po jedna gase kuće u Baščama. Od pare mog daha na staklu, to je sad postajala jedna mutna, bezoblična slika, nepravilnih i ružnih tekstura. Puhao sam jače dok moj dah nije pretvorio čitave Bašče u par gnojnih svjetlosnih čireva, koji bi zapištali kada bi se ugasili, kao kada bi mama vlažnim prstom ugasila svijeću pred spavanje. Ispred mene, balkonsko staklo nadojeno mojim dahom nije dozvoljavalo nijednom dijelu bistrine da dođe iz vana, što je čitav svijet činilo dalekim i sasvim bezopasnim. Čitav svijet postao je  san kojeg ne mogu da se sjetim jasno, a jedino što mi je ostavio je nelagodan osjećaj na javi, nakon buđenja. Odmakao sam se od vrata, koja su, kako je mjesec izišao na nebu, u cjelosti svjetlila mlakim, prijatnim svjetlom. Razmišljao sam o tome ko šta od koga skriva. Ja, svoj nakaradni um, nezategnuto i nepodmazano biće, svoj škripavi budući život od svijeta, koji može rezultirati jedino mojim samouništenjem, ili svijet od mene, neuglednog stvorenja koje žmiri iza portala, očekuje milost, spas, objašnjenje, kao egzotična životinja u kavezu, koju kao atrakciju posjećuje masa ljudi!

Mirza Mehagić

Rođen  u Bihaću (1986), osnovnu i srednju školu  završio u Cazinu. Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (2011). Od srednje škole se bavi pisanjem proze, i dobitnik je priznanja KNS-a u Sarajevu za priču Noćni cvijet sa kojom je zastupljen i u zajedničkom zborniku “Gravitacija riječi”. Priča Propadanje mu je objavljena u Balkanskom književnom glasniku 1, sveska br. 25, i u Kreativnom magazinu br. 2. Pjesma "Strah" je  zastupljena u zborniku "Garavi Sokak" kojeg priprema književni klub Miroslav Mika Antić iz  Inđije. Pjesma Vječnost je zastupljena u zborniku pjesama sa prvog konkursa za književnu nagradu “Musa Ćazim Ćatić” za najbolju neobjavljenu pjesmu. Priča O Aidi, mjesecu i ostalim rukotvorevinama je objavljena na književnom portalu “Strane”. Kratka priča Da li kurve sanjaju komete? je odabrana među tri najbolje priče na domaćem jeziku na književnom konkursu “Hourglass literary magazina za 2017 godinu” Trenutno se bavi pisanjem kratkih priča i novela, i radi na svom prvom romanu.